Piše: PERIVOJE POPOVIĆ
„... Koji su to krojači u našoj istoriji zadavali mjere morala i njegove praktične strane? Nekada su to bili tumači Starog zavjeta, Marko Miljanov, Njegoš. Kasnije nam savremenici naglašavaju kako su se oduvijek pitanjima morala patili junaci knjiga...”
Emir Kusturica
Ona prava – etička, istorijska, neporušiva Crna Gora pripada svijetu. Svijetu poštenja, morala i dostojanstva – prije svega. Tako su je vidjeli, tako su je gradili, takvu su je u nasleđe ostavili njeni korifeji. Sveti Petar Cetinjski, Vladika Rade Tomov – pjesnik Njegoš i Marko Miljanov Popović vozdigli su Crnu Goru do prestola božanskog sagovorenja. Oni bijahu, oni spoznavahu svijet sa pozicija kamenog mora crnogorskog i brđanskog epskog prostora...
Drugačija je, posebna je vizura mediteranskog vizionara čovječnosti, slobodoumlja i slobodoljublja Stefana Mitrova Ljubiše. Bez njega jedan od heraklitovskih elemenata svespoznanja nedostajao bi Crnoj Gori i njenom voznesenju...
Dug je vremenski period kako književno djelo Stefana Mitrova Ljubiše zaokuplja najozbiljniju pažnju i čitalaca i književne kritike koji u njegovom stvaralaštvu pronalaze podsticaje da svako na svoj način otkriva, saznaje, uočava i doživljava nesumnjivo brojne i još neotkrivene i nedefinisane tajnovitosti što ih je u svom duhu othranio ovaj veliki pisac. U svemu i nakon svega nameće se nedvosmislen zaključak: bezmalo svi proučavaoci i sabesjednici Ljubišinog djela slažu se u iskazu da je riječ o jedinstvenoj stvaralačkoj pojavi koja sama za sebe označava osoben čin u sveukupnom stvaralaštvu srpskog jezičkog prostora.
Princip individualizacije poznat od Aristotela (po Jakobijevu karakterističan i za misaoni sistem Spinoze i Volfa), u književnoj teoriji i kritici redefinisan kroz Jungova tumačenja, pruža dobru osnovu za nova punija i sistemski opravdana dokazivanja Ljubišinog književnog personaliteta (Prema Siniši Jelušiću). Posebnost kao praosnova individualnog postojanja i trajanja karakteristična je za stvaralaštvo P. P. Njegoša, pa kao analoška konstanta, u okvirima prozne eksplikacije, može se slobodno primijeniti i na S. M. Ljubišu i u dobroj mjeri na Marka Miljanova Popovića, osobito u procesu „novih čitanja” ove trojice komplementarnih literarnih sabesjednika.
Paul Heberlin, prema V. Štegmileru, definiše i pojam čovještvo proistekao iz „činjenice da individuum kao duša postavlja sebi kao apsolutni cilj ideju organizacije čovjeka”. U tom smislu naš autoritativni pripovjedač anticipira probleme kojima će se baviti misao novog vremena i tako, svojstveno istinskom stvaraocu, nadrasta vrijeme u kome živi i osobito ono na koje se odnosi njegovo stvaralaštvo, ostajući istovremeno dosledan tradicionalnim poetskim i refleksivnim obrascima.
I zaista, čitajući Ljubišina pričanja i pripovijesti, kazivanja, biografske zapise, skice za nedovršeni roman „Crnogorsko Badnje veče”, čini se da sve pročitano odnekud već znamo, da sve rečeno postoji negdje u nama, u našem biću, negdje u najdubljim korijenima istinske ljudske, slovenske, srpske i crnogorske duhovnosti. I Kanjoš i Furlan jasno i jednostavno vezuju nas s opštim kolektivnim svjetskim mitom, ali našu misaonu i smisaonu sistemsku dimenziju svemu je dao samo Stefan Ljubiša i samo njegov stvaralački kod definiše sveukupni odnos mita i bića već jasno vaspostavljen na sinhronijskom, a narastajuće interesantan na dijahronijskom planu.
Ovdje bi posebno bilo zanimljivo, slijedeći Rolana Barta „koji je mit povezao sa jezikom i informacijom, a mitologiju sa semiotikom” odrediti pun Ljubišin odnos mita naspram kazivanja o mitu, odnosno transponovanje mita u svjetlu „Sosirove opozicije označioca i označenika. No, to je istovremeno i zalaženje u Kasirerovu problematiku odnosa mita, religije, jezika i načina mišljenja i govorenja. Tu, po Kasireru, već djeluju fenomenološke zakonitosti relacije čovjeka i svijeta koje naš Ljubiša sasvim precizno prepoznaje i literarno definiše kroz specifikum snage individualnog i premoći kolektivnog pregalaštva. Ljubiša nas nedvosmisleno uvjerava da se između mitske mašte, mitske zbilje (Kasirerovi izrazi) i poetskog realiteta često i svrsishodno može postaviti znak jednakosti. Nova čitanja Ljubišine proze shodno rečenom mogu relativizovati, bar u pojedinim segmentima, Kasirerovu ali i Spenserovu i Milerovu pretpostavku odnosa mita i jezika.
Tako „nov, produbljeni horizont sveta koji tek pokazuje večni, sveobuhvatni svemir; koji je prestao da se devičanski sjedinjuje sagledavanjem stvari kao bića, koji nije više neposredan u odnosu na biće – to je posledica ponavljanja mita na višem nivou” — u savremenoj percepciji Ljubišine poetike dobija pravo na punu i dosledno rekonstruisanu valorizaciju.(Nastaviće se)